1
Tokio Hotel "Humanoid" taj Pon Jan 17, 2011 8:13 pm
Pipi
Bill Kaulitz Moderator
Evo nesto sto sam nasla na stranici Otvorenog Radija...
toliko se*u da ne znam od kud da pocnem -.-
Tokio Hotel - Humanoid
Taman u vrijeme objave velikog zagrebačkog koncerta njemačke pop senzacije Tokio Hotel, u ruke mi je došao njihov posljednji album "Humanoid" kojeg će i predstaviti ovdašnjim fanovima. Moram priznati da sam odmah u startu imao predrasude o albumu i samom bendu, poznavajući njihov dosadašnji rad i na temelju samog vizualnog oblikovanja i imena albuma, pa su me djelomično uspjeli iznenaditi... Samo djelomično...
Tokio Hotel je još jedna pomama u svijetu pop glazbe koja je poharala tinejdžere proteklih nekoliko godina, vjerojatno nema klinca koji nije čuo za njih putem radija, televizije, časopisa, Interneta i drugih medija, a možemo ih podijeliti u dvije kategorije, oni koji ih obožavaju do krajnjih granica i oni koji ih preziru, također do krajnjih granica. Trećih nema.
"Humanoid" je taman u sredini ovih oprečnih razmišljanja, jedan solidan/prosječan pop album kojim će bend održati reputaciju zvijezde, ali ništa revolucionarno i ludo dobro da bi postiglo uspjeh i kod punoljetnih ljudi.
Zvuk benda bi se najlakše opisao kao dječja verzija bendova u rasponu od The Rasmusa do Placeba što znači jedan mračan pop zvuk s čestim naznakama k emou, vrlo hibridnih gitara, bučnog bubnja, često smiksanog vokala i neupitne energije izgaranja. Pomalo androgeni prizvuk i izgled dodatno pojačava sliku o svojevrsnim kopijama spomenutog niza bendova, ali to se sada fura i ne znam bi li bili toliko uspješni da izgledaju 'normalno'. To se jednostavno lakše prodaje.
Dobro je da su na vrijeme shvatili da im pjevanje na njemačkom neće donijeti svjetsku slavu pa su se na zadnjim albumima više prebacili na engleski, dok na domaćem terenu još uvijek haraju s materinjim jezikom. Time su dobili nevjerojatan prostor za razvijanje koji se pokazao iznimno pozitivnim za bend, budući da je mnogo lakše pjevati na engleskom jeziku pa su time i pjesme dobile na dodatnoj melodioznosti.
Nakon uvodne 'buke' koja je zapravo vrlo kontrolirana u jednu zavidnu pop cjelinu, kreće jedna gotovo tipična Rasmus skladba s ponešto plesnijom podlogom ("Darkside Of The Sun"), dok je do nje postavljen "Automatic" koja je zicer za hit jer je na njoj sve posloženo u maniri najvećih mainstream bendova, od vokala i produkcije, sve do gitara.
Da ne nabrajam i opisujem sve pjesme do kraja, mogu reći da se na albumu nalazi još podosta hitoidnih skladbi različitog tempa, kao da su konačno u glavama sve posložili kako treba zvučati kada se svira balada, a kako nabrijana stvar. Svakako treba napomenuti da pjesme nisu kvalitetno remek-djelo, ali su zasigurno dovoljno dobre da bend drže u prvom planu u sljedećih godinu dana, odnosno pripreme za novi album.
Za krajnju ocjenu albuma, moram napomenuti da sam oduzeo sve kriterije i u obzir uzeo samo pop glazbu i to ponajviše njen komercijalni dio koji je često prepatetičan i ljigav pa ga je lakše zaobići u velikom krugu. U takvom viđenju stvari, "Humanoid" se jako dobro drži, ima niz hitoidnih pjesama koje nisu tipično 'tra-la-la-la' melodije uz preglupe tekstove, ali u konkurenciju s ozbiljnim albumima se ne može staviti.
Ovo je ipak teen proizvod koji je pokazao da je malo odrastao te se pokušava odlijepiti od etiketa koje su dobili zadnjih pet godina, ali pred njima je još uvijek dug put...
Njemačka je oduvijek imala niz bendova koji su bili u vrhu europske glazbe, barem po hitovima, ako ne i kvalitetom cijelih albuma, ali mnogi od njih nisu se uspjeli zadržati dulje od godine-dvije (jedan od najboljih primjera je Liquido koji su se tek nedavno raspali, a nitko nije čuo za njih skoro deset godina i singla "Narcotic"), a Tokio Hotelu se mora priznati da su još uvijek postojani.
Mogu se kladiti da će na spomenutom koncertu prosjek godina biti oko 15, da će Arena biti puna, da će se tražiti karta više... To je jednostavno tako, to je MTV napravio, iako je u početku oživio glazbu, zadnjih desetak godina ju je gotovo uništio, a Tokio Hotel samo iskorištavaju ponuđeno. Zašto ne? Zašto ne bi uživali dok mogu, i oni sami i njihovi fanovi kojih ima bezbroj diljem svijeta, ali i kod nas.
Autor teksta: Siniša Miklaužić
Izdavač: Universal Music
Godina: 2009.
toliko se*u da ne znam od kud da pocnem -.-
Tokio Hotel - Humanoid
Taman u vrijeme objave velikog zagrebačkog koncerta njemačke pop senzacije Tokio Hotel, u ruke mi je došao njihov posljednji album "Humanoid" kojeg će i predstaviti ovdašnjim fanovima. Moram priznati da sam odmah u startu imao predrasude o albumu i samom bendu, poznavajući njihov dosadašnji rad i na temelju samog vizualnog oblikovanja i imena albuma, pa su me djelomično uspjeli iznenaditi... Samo djelomično...
Tokio Hotel je još jedna pomama u svijetu pop glazbe koja je poharala tinejdžere proteklih nekoliko godina, vjerojatno nema klinca koji nije čuo za njih putem radija, televizije, časopisa, Interneta i drugih medija, a možemo ih podijeliti u dvije kategorije, oni koji ih obožavaju do krajnjih granica i oni koji ih preziru, također do krajnjih granica. Trećih nema.
"Humanoid" je taman u sredini ovih oprečnih razmišljanja, jedan solidan/prosječan pop album kojim će bend održati reputaciju zvijezde, ali ništa revolucionarno i ludo dobro da bi postiglo uspjeh i kod punoljetnih ljudi.
Zvuk benda bi se najlakše opisao kao dječja verzija bendova u rasponu od The Rasmusa do Placeba što znači jedan mračan pop zvuk s čestim naznakama k emou, vrlo hibridnih gitara, bučnog bubnja, često smiksanog vokala i neupitne energije izgaranja. Pomalo androgeni prizvuk i izgled dodatno pojačava sliku o svojevrsnim kopijama spomenutog niza bendova, ali to se sada fura i ne znam bi li bili toliko uspješni da izgledaju 'normalno'. To se jednostavno lakše prodaje.
Dobro je da su na vrijeme shvatili da im pjevanje na njemačkom neće donijeti svjetsku slavu pa su se na zadnjim albumima više prebacili na engleski, dok na domaćem terenu još uvijek haraju s materinjim jezikom. Time su dobili nevjerojatan prostor za razvijanje koji se pokazao iznimno pozitivnim za bend, budući da je mnogo lakše pjevati na engleskom jeziku pa su time i pjesme dobile na dodatnoj melodioznosti.
Nakon uvodne 'buke' koja je zapravo vrlo kontrolirana u jednu zavidnu pop cjelinu, kreće jedna gotovo tipična Rasmus skladba s ponešto plesnijom podlogom ("Darkside Of The Sun"), dok je do nje postavljen "Automatic" koja je zicer za hit jer je na njoj sve posloženo u maniri najvećih mainstream bendova, od vokala i produkcije, sve do gitara.
Da ne nabrajam i opisujem sve pjesme do kraja, mogu reći da se na albumu nalazi još podosta hitoidnih skladbi različitog tempa, kao da su konačno u glavama sve posložili kako treba zvučati kada se svira balada, a kako nabrijana stvar. Svakako treba napomenuti da pjesme nisu kvalitetno remek-djelo, ali su zasigurno dovoljno dobre da bend drže u prvom planu u sljedećih godinu dana, odnosno pripreme za novi album.
Za krajnju ocjenu albuma, moram napomenuti da sam oduzeo sve kriterije i u obzir uzeo samo pop glazbu i to ponajviše njen komercijalni dio koji je često prepatetičan i ljigav pa ga je lakše zaobići u velikom krugu. U takvom viđenju stvari, "Humanoid" se jako dobro drži, ima niz hitoidnih pjesama koje nisu tipično 'tra-la-la-la' melodije uz preglupe tekstove, ali u konkurenciju s ozbiljnim albumima se ne može staviti.
Ovo je ipak teen proizvod koji je pokazao da je malo odrastao te se pokušava odlijepiti od etiketa koje su dobili zadnjih pet godina, ali pred njima je još uvijek dug put...
Njemačka je oduvijek imala niz bendova koji su bili u vrhu europske glazbe, barem po hitovima, ako ne i kvalitetom cijelih albuma, ali mnogi od njih nisu se uspjeli zadržati dulje od godine-dvije (jedan od najboljih primjera je Liquido koji su se tek nedavno raspali, a nitko nije čuo za njih skoro deset godina i singla "Narcotic"), a Tokio Hotelu se mora priznati da su još uvijek postojani.
Mogu se kladiti da će na spomenutom koncertu prosjek godina biti oko 15, da će Arena biti puna, da će se tražiti karta više... To je jednostavno tako, to je MTV napravio, iako je u početku oživio glazbu, zadnjih desetak godina ju je gotovo uništio, a Tokio Hotel samo iskorištavaju ponuđeno. Zašto ne? Zašto ne bi uživali dok mogu, i oni sami i njihovi fanovi kojih ima bezbroj diljem svijeta, ali i kod nas.
Autor teksta: Siniša Miklaužić
Izdavač: Universal Music
Godina: 2009.
_________________
"Drawing is a journey, not a destination. The day you are totally happy with your drawings is the day you pack up your supplies and quit."
- Brenda Hoddinott
- Brenda Hoddinott
Još i lupeta kako njihova muzika spada u mračan pop... Budalaštine... Oni su rok bend, a ne pop... 
